Sećanja

Dejan Simonović, Srpsko književno društvo,

26 septembar 2017

screencapture-skd-rs-secanje-dusan-puvac

Sonja Besford, Britić,

21 juli 2017

 

Prof. dr. Acija Alfirević

Fragment sjećanja na Dušana Puvačića

 

Prije četiri dana, u petak 29. rujna o.g., od ranog jutra intenzivno sam mislila na Duška, tj. Dušana Puvačića, a poslije podne sam primila obavjest o tribini posvećenoj sjećanu na Dušana - na kojoj sam, na ovaj način, zaželjela sudjelovati.

A zašto sam mislila na Duška toga dana je, vjerujem, činjenica što sam obula cipele koje davno kupih u Londonu, na Hampsteadu, u vrijeme kad sam predavala na Školi za slavistiku i istočno evropske studije skupa sa Duškom i dok smo bili susjedi u istom djelu grada te se često u kući njegove obitelji družili na sada već legendarnim "party"-jima na kojima su se okupljali razni zanimljivi ljudi - intelektualci, umjetnici, a i naši studenti. I, kao što je mrvica madeleine potaknula Proustova sjećanja, stare su me cipele - "moda se vraća" - odvela k Dušku i prije obavjesti.

Za Dušana Puvačića prvi put sam saznala u jesen akademske godine 1982/83, kad sam počela raditi kao Fulbrightov predavač na Odesku za slavistiku Državnog sveučilišta u New Yorku u Albanzju, glavnom gradu države New York; moj šef prof. Ernest Scatton i kolega prof. Henryk Baran uređivali su ugledni "Slavic and East European Journal" i oduševljeno me izvjestili da su primili savršen esej o Ivi Andriću iz pera prof. Dušana Puvačića. Iznenadili su se kad sam im odgovorila da ne poznam prof. Puvačića, ali - osjećajući se nelagodno zbog "krhkog znanja" - smjesta sam upamtila to istaknuto ime.

Mnogo godina poslije, u jesen 1997. počela sam predavati u zvanju lektorice na Školi za slavistiku i istočno evropske studije u Londonu i prva zadaća koju sam sebi zadala bila je osobno upoznati prof. Puvačića. Susret je upriličila naša kolegica Celia Hawkesworth i sjećam se da sam osećala tremu i strahopoštovanje; međutim, kad se Dušan pojavio u našem kabinetu - učinio mi se poznat i blizak te smo ubrzo od formalnog "vi" oslovljavanja prešli na "ti".

Premalo je prostora ovdje da opišem sve sadržajne susrete i druženja, razgovore i e-mejlove sa Duškom ... od Londona do Beograda - jer smo se, naime, posljedni put sreli u njegovom stanu u Beogradu u lipnju prošle, 2016., godine. Premda više nije bio u stanju voditi duge razgovore, ipak smo komunicirali i reagirao je na sve moje priče svojim zvonkim glasom, te smijehom koji slušam i danas...i uvjek ću ga slušati! 

Duško je bio jedinstven čovjek, vrhunski intelektualac, častan, duhovit, neobičan i pritom posve običan, plemenit i topao, znatiželjan, vatren - u heraklitovskom smislu riječi, svestran. Njegov duh i duša, analogni njegovom imenu, ostaju u svima koji smo ga poznavali - osobno i/ili putem njegovih djela, te nikad neće iščeznuti - unatoč Heraklitovom fragmentu: "U iste rijeke stupamo i ne stupamo, i jesmo i nismo". Jer, rijeka je uvjek ista..."Moda se vraća" - ustanovili smo (u gore, možda, konvencionalnom primjeru)...iz tih razloga Dušan Puvačić, kao književnik i znanstvenik, ostaje moderan u svim elementima postmoderne. I sigurna sam da će se budući naraštaji nastaviti baviti njegovom bogatom stvaralačkom ostavštinom.

Jasna Levinger-Goy, Kembridž, 2020

Sećanje na Dušana Duška Puvačića

Pisaca ima mnogo, književnih kritičara takodje i univerzitetskih nastavnika, verovatno, još više. Ali plemenitih ljudi ima malo, jako malo; iskrenih i odnanih prijatelja takodje. A Duško je bio jedan od njih. Duško – duša od čoveka. Imao je tople oči, blag osmeh i veliko srce. Zanimali su ga ljudi, posmatrao je ljude, slušao ih i osećao. No, što je najvažnije bio je uvek spreman da pomogne. To nije trebalo tražiti od njega; davao je nenametljivo, diskretno i šarmantno. I iznad svega svojski i  od srca. 

Svojim prisustvom, svojom toplinom i neposrednošću, dubokim saosećanjem i razumevanjem uspevao je da umanji i žestoki bol. On nije samo davao “rame za plakanje”, plakao je i sam. Ali u tom plaču je nalazio snage da dela, da poduzima, da čini. 

 

Ja sam imala sreću i privilegiju da budem jedan od njegovih prijatelja. Upoznala sam ga kad su me 90tih godina prošlog veka zla Bosanskog rata dovela u Veliku Britaniju. Teško je bilo oporaviti se od ratnih užasa, od osećaja besmisla koji je preovladavao, od osećaja beskorisnosti. Na sreću dobila sam posao u Londonu, na SSEESu gde sam radila s Duškom i zbližila se s njim. Kao i mnogi pre i posle mene, otvorila sam mu srce. Saosećao je, znala sam. Za mene je to bilo dovoljno. Ali ne i za Duška. 

 

Nikad nije priznao, ali ni porekao, činjenicu da je dvoje prijatelja usrećio. Edward Dennis Goy je bio čovek s kojim je Duško profesionalno saradjivao, ali i privatno prijateljevao. Ned, kako smo ga svi zvali, izgubio je suprugu i skoro u isto vreme bio primoran da ode u prevremenu penziju sa Univerziteta u Kembridžu gde je držao Jugoslavenske studije u vreme kad je Jugoslavija nestajala. To mu je teško palo. Bio je skrhan bolom, osećajem besmisla i beskorisnosti. Da bi mu olakšao, Duško mu je dao kasetofon i predložio da snima svoja predavanja o jugoslavenskoj književnosti. Plan je bio da se ta predavanja transkribuju, prevedu i objave u nekom časopisu. 

 

Na kraju školske godine 1996 Duško je došao na ideju da preko leta uposli dvoje svojih nesrećnih prijatelja i iskoristi njihove potencijale. Da li je u tom planu bilo još nečega, nikad nismo saznali. No, nije ni bitno. Dao mi je do tada snimljene Nedove kasete da ih transkribujem i prevedem. Ja sam počela da slušam Nedove trake. Zaljubila sam se u um, erudiciju i prijatni bariton tog čoveka pre nego što sam ga srela. A kad sam ga srela oboje smo osetili isto. I nedugo nako toga Duško je bio kum na našoj svadbi. 

 

Dušan Puvačić je imao mnoga interesovanja. Pisao je mnogo, prevodio mnogo, svirao klavir za prijatelje, bio šarmer i zabavljač, ali ne verujem da je ikada mislio da će da se bavi provodadjisanjem. Ali kada se toga prihvatio (ako jeste) i to je uradio svojski. Ned i ja smo mu bili zahvalni. Ja sam mu i danas, iako Neda više nema, beskrajno zahvalna što mi je omogućio da doživim sreću kakvu nisam mogla ni da sanjam.

Biljana Jovanović

Saznanje da nas je naš dragi, najdraži profesor napustio duboko me je pogodilo. Bio nam je i prijatelj i otac i drug i profesor koji je obeležio, moje bar, "Londonsko" sazrevanje i zauvek će ostati u mom srcu. Volela bih da može da čuje da nikada neće biti zaboravljen i da sam zahvalna što je bio deo našeg, ne baš bezbrižnog, Londonskog studenskog života, u periodu kada nam je bio potreban.

Sanja Spužić

U mom sjećanju će zauvijek ostati njegov topli i veseo osmeh i toplina glasa kojm mi je prepričavao anegdote iz svoje bogate beogradske prošlosti koju su obilježila poznanstva sa mnogim književnim idolima moje mladosti. Učinio je moje studentske dane nezaboravnim, plijenio je moju pažnju svakom izgovorenom rečju i obogatio moj život svojim znanjem i iskustvima koje je nesebično dijelio. Ispunio je moj život ljubavlju koja je nedostajala do tada, onom očinskom. Nikada ga neću zaboraviti.

Dr. Gordan i Vesna

Srkalović 

(Tildina bliska rodbina)

Uvijek ćemo pamtiti vrijeme koje smo proveli sa Duškom. On je uvek bio mudri, staloženi "Rock of Gibraltar". Posebno se ja sjećam moje poslijeratne posjete Beogradu kada sam otišao do vašeg stana da ga samo pozdravim i ostao četiri sata. Pričali smo o svim mogućim stvarima. Na kraju je izgledalo kao da je prošla samo jedna sekunda.